Ručak se peče, a seansa počinje za 10 minuta… Ako ga sada isklučim biće ponovo nepečen… Ako čekam da se seansa završi biće ponovo prepečen. Obrni okreni biće ponovo nejestiv. Pa dobro… Nije ni prvi ni poslednji put.
U toku seanse klijentkinja iako zarađuje i značajno doprinosi kućnom budžetu, dolazi sa temom profesionalne neispunjenosti… Radi od kuće, nema fiksno radno vreme već sama organizuje kada će raditi, usput sprema ručak, čisti kuću, slaže veš… Hmmm ovo zvuči poznato, a iz moje rerne se već poprilično oseća.
Ovaj trenutak koristim da pitam klijenktinju da li joj je u redu da odem i isključim rernu kako mi ručak ne bi zagoreo. Počinjemo da se smejemo i nastavljamo naš rad koji je od tog trenutka dobio neku novu notu…
Spontano sam iskoristila trenutak, jer sam smatrala da moja potreba da ustanem i isključim rernu može u datom trenutku biti terapijski korisna. I bila je! Došlo je do prepoznavanja između nas na nivou koji nam do tada nije bio poznat, što je klijentkinji dalo podršku za dalji rad. Nastavile smo rad na integraciji dva aspekta njene ličnosti; profesionalnog i onog domaćinskog, kroz tehniku prazne stolice.
Klijentkinja je na jednu stolicu smestila “domacicu”, a na drugu “moćnu, profesionalnu sebe” kako ju je sama nazvala. Sedanje na svaku od stolica omogućilo je klijentkinji da doživi ono drugo mesto, kako se tamo oseća, koje se misli javljaju, a sam dijalog između ova dva dela doveo je do integracije oba, do osvešćivanja da oba pripadaju njoj u svakom trenutku, iako je nekada neki dominantniji. Mogu reći da je seasa bila uspešna i značajna, kako za klijentkinju tako i za moju porodicu koja je jela jestiv ručak, što se ne događa često.
Šta je to što možemo videti u ovoj priči? Prva i najbitnija stvar je činjenica da su terapeuti ljudi od krvi i mesa, koji u radu sa klijentima ne upotrevljavaju samo svoje znanje i tehnike već i celokupnu svoju ličnost.
Rad sa svakim klijentom je individualan. Da sam radila sa nekim drugim klijentom koji dolazi sa osećajem da ga drugi ne slušaju, moja porodica bi jela pregoren ručak. Ponovo.
S druge strane, na početnim seansama ni sa pomenutom klijentkinjom ne bih mogla ovo da podelim. Terapijski odnos se formira vremenom, kao i svaki odnos u životu. Terapija je proces, a ne trenutak. Terapeut i klijent se postepeno upoznaju i povezuju, a formiran odnos je ono što leči.
